Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

and they still may.

simon-simon.

- sanjarska duša.

-kratke crtice iz života.


saeglopur.

Anyone who keeps the ability to see beauty never grows old.
[Kafka.]

happy pills.



credits

murderscene
xxxx
kaos uma. record - rewind.


Ponekad poželim da se uopće ne poznajemo.
Da ti ne znam ime.
Da ne znam boju tvojih očiju.
Da me ne privlači tvoja prisutnost.

Dužni smo objasniti početak svima onima nas gledaju.
Svakim ih je danom sve više. I to me plaši.

Sudbina? Krinka čovječanstva, govorila sam.
Onda.
Ovih dana je posve drugačije. Ovih dana sam upoznala Nepoznatog.

Nepoznati i ja sjedili smo na kolodvoru.
Pričali o životima. Našim životima.
I pričali o nadrealnom. O sanjarenju.
O čežnji i tuzi za nepovratnim.
O gitari, filmovima i suncu.
Sve dok nisam shvatila da ima gustu, kuštravu kosu.
Da su mu ruke snažne, sa par umjereno istaknutih žilica.
Da njegove savršeno oblikovane crte lica odaju dozu zabrinutosti, ali i dostojanstva.
Dok nisam shvatila da ga žudno želim dotaknuti. Mirisati njegovu kožu.
Onda smo pričali o ljubavi. O tebi. O kaosu i gubitku.
O nama. O propalim obećanjima.

On uopće nije čekao vlak. Čekao je prijatelja.
Koji je došao baš onda kada i moj vlak.
Čudno, zar ne?

Bez brige, nismo se stigli pozdraviti.
Njegov prijatelj i moj vlak odvukli su nas svatko na svoju stranu.

Čak i sada razmišljam o boji njegovih očiju. A neznam mu ni ime.

Oprosti, dragi. Tako sam umorna.

Jer..kada smo mi sjeli i razgovarali?
O vjeri i ratu. O politici i moralu.
O ljubavi. O cvijeću.

Možda bismo se, da se uistinu ne poznajemo, samo dotakli u prolazu?
Otpili još jedan gutljaj kave i nastavili u rutini.

Nepoznati je zaslužio je biti ovdje. Jer otvara prozor za novi početak.

Sranje.

Ponekad poželim da se ipak poznajemo. Samo ne ovako dobro.
Da te pronađem u mraku i zagrlim s leđa.
Kao ti mene sada.
I ljubim u vrat dok ne poludiš.
Dok se ne omotaš oko mene poput udava.

Mi. Vječni dramatičari.

I ne, ne želim pričati o sebi. Ne želim ti reći koliko volim tvoje plave oči.
Jer su poput istrošenog klišeja. Dječje romantike.
A mi mrzimo romantiku.

Sjećaš se maslačaka sa zelene livade?
Svaki odnosi dio iluzije u svemir.

Sranje. Moj se vratio.



Nebo je danas bilo boje tvojih očiju.




Print | # |


fly me to the moon.

Isključim mobitel i nastavim prevrtati stare korice.

Ti shvaćaš da je ovaj svijet odavno krenuo pogrešnim putem.
Da smo suviše realni da bismo bili djeca bajki.
Trnoružica i njezin princ na bijelom konju. Snjeguljica ili pak otrcana Pepeljuga.

Ljutito mrmljam u bradu o tome kako ti nikada nećeš biti onakav kakvog te zamišljam. Jer u mojoj glavi ti si savršenstvo iluzija.
Jebeni nadrealista. Jebeni mađioničar.
Trik za trikom.
Knjižica s uputstvima i moja glava na tvojoj.
Samo da čujem kako dišeš. Da prolaziš kroz moje snove.
Ma kada bolje razmislim ti si stvoren za moje potrebe. Ti si ono jedino iskreno što je ostalo od nas.
Ti si kao ja.


Pitao si me jednom kako izgledamo, sjećaš se?
Tada nisam bila sigurna shvaćam li pa sam te upitala kako mi uopće možemo izgledati.
Jesmo li biće? Jesmo li pojava?
Ne. Mi smo fenomen, odgovorio si.
Mi smo crveni, plavi i žuti krovovi kuća. Mi smo aluzija na daljinu.
Mi smo svjetski putnici.
Cirkusanti.
Boje. Boje i samo boje.

Evo dragi, sada znam. Naučila sam kroz godine.

Ovako izgledamo kada smo svakodnevni.
Ako je uopće moguće biti svakodnevan.
Ulazimo u stan. Ja bacam ključeve i razvezujem svoje starke, a ti juriš prema gitari. U starkama naravno. Pa ih onda skineš na mojem crvenom tepihu. Ja te mrko pogledam i odmarširam u kuhinju.
Uzimaš gitaru u ruku i skačeš po sobi kao neka rock zvijezda.
Prevelika karirana košulja leprša po zraku, a bujna, kovrčava kosa stoji pripijena uz lice.
Čudnovato.
Kada sam sebi dosadiš dolaziš u kuhinju i zagrliš me s leđa. Ja se pravim hladna i nastavim s ignoriranjem tvojeg djetinjastog ponašanja.
Ti ne odustaješ.
Ja ne odustajem.
Ti ne odustaješ.
Ja ne odustajem.
Ti odustaneš.
Ja poželim da nisi odustao.

Ili se u nekom drugom filmu držimo za ruke i vrtimo po sobi.
Smijemo se grimasama koje izvodimo.
I ne shvaćamo koliko smo sretni što smo tu. Sada.

Tada.


Doista nismo više djeca kakva smo bili.
Više nisu samo Alice in chains ili Pearl Jam.
Odvojili smo se. Umno. Glazbeno. Emocionalno.
Više ne mislim da ću postati netko drugi ako otiđeš od mene.
Jesmo li doista odrasli ?

...

I tako ti sa šalicom kave sjediš na kockastom balkonu, a ja pospremam nered od sinoć.
Nered neprospavane noći. Nered uma.

Da li da te nazovem?
Moram već jednom prestati biti neodlučna.








Print | # |